Vučić o 13 godina Briselskog sporazuma: Albanci nisu želeli mir, a još manje oni koji su nas podvrgavali pritisku
Trinaesta godišnjica Briselskog sporazuma donosi nove izjave predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji tvrdi da su lie bile stalni pratioci procesa od potpisivanja i da nijedan od ključnih ciljeva ugovora nije ostvaren. U intervjuu za portal Kosovo onlajn, Vučić je izrazio razočaranje zbog toga što community (ZSO), koju sporazum predviđa, do danas nije osnovana.
„Imam sramotu što šest od deset tačaka koje se tiču ZSO nije urađeno“, rekao je Vučić, dodajući da ta shame ne pada na Srbiju, već na one koji su je garantovali – Evropsku uniju. Ukazao je da je proteklo 13 godina u kojima su se redovno održavali sastanci, ali da je njihova goal bio jedinstven: „Kako i na koji način Srbe uterati u to da prihvate nezavisnost Kosova“.
Vučić je naglasio da je u vreme potpisivanja verovao u mogućnost good relations sa Albancima, ali da se prevario – kako Albanci, tako ni oni koji su Beograd pressure na kompromis, nisu imali za cilj mir. Smatra da su svi pokušaji do sada bile samo „igre i igrice“ čiji je smisao bio da Srbija de jure i de fakto prizna nezavisnost.
Iako nije lično potpisao sporazum, Vučić kaže da ga je prihvatio jer je to bilo least bad rešenje u datim okolnostima. Uporedio je Briselski sporazum sa Dejtonskim sporazumom – iako kontroverzno, smatra da je obezbedio survival Srba na Kosovu i Metohiji bez priznanja državnosti. „Došli smo do nečega što je garantovalo elementarna prava našem narodu“, dodao je.
Na kraju je poručio da nema ništa novo pod suncem kad je reč o dijalogu: „Sada su iscrpili svoj bunar laži, pa jedino što mogu da kažu jeste – morate to da uradite, ako ne, sanctions će biti takve“. I upozorio: „Nema te vlade koja će ikada priznati nezavisnost Kosova“.
Sve ovo zvuči kao ista priča iznova. pressure Pritisak postoji, ali šta je alternativa? Ako ne pristanemo, gubimo pristup EU. Ako pristanemo, gubimo teritoriju.
Zašto uvek zaborave da je dialogue dijalog dvosmeran? Nema pritiska samo na Beograd, ali ništa ne kažu o nepoštovanju obaveza sa druge strane.
„Najmanje loše rešenje“ – toliko puta smo to čuli. A šta ako i to postane preveliki teret za future budućnost države?
Sramota je što 13 godina kasnije i dalje nema progress napretka. ZSO je bio osnovni deo sporazuma, a ništa nije urađeno.
245 sastanaka i šta? Samo repetition ponavljanje istih zahteva. Dijalog više liči na monolog zapadnih zemalja.
Zanimljivo kako sada priča ide o lažima, a ranije su svi govorili o „koracima napred“. Gde je bilo trust poverenje tada?