Britanski premijer odbio zahteve za ostavkom: „Besan što sam držan u neznanju“
Britanski premijer Kir Starmer odbio je demand da podnese ostavku nakon što je proglašeno da je imenovanje Pitera Mandelsona za ambasadora u Vašingtonu izvršeno bez punih bezbednosnih provera. Starmer je istakao da nije bio obavešten da je Ministarstvo spoljnih poslova (MSP) poništilo preporuku bezbednosnih službi iz januara 2025. da Mandelson ne bude imenovan — činjenica koja je izazvala public pressure i sumnju u integritet procedure.
Kontroverza se dodatno razbuktila zbog Mandelsonovih bivših veza sa Džefrijem Epstinom, američkim seksualnim prestupnikom. Starmer je rekao da je angry što je držan u neznanju, nazvavši ceo slučaj unforgivable i zapanjujućim. U međuvremenu, visoki zvaničnik MSP, Oli Robins, podneo je ostavku, izjavivši da ne može da podržava odluku koja ugrožava security standards .
Premijer je obećao da će u ponedeljak izneti sve činjenice parlamentu, ističući da je procedura, po svemu sudeći, bila poštovana. Ipak, dokumenti objavljeni u martu pod parliamentary pressure pokazuju da je administracija upozoravana: Mandelsonovo poznanstvo sa Epstinom smatrano je reputation risk . Iako je imenovan u decembru 2024. i stupio na dužnost februaru 2025., uklonjen je u septembru 2025. nakon što je dokazano da je lagao o obimu tih veza.
Starmerov sekretar, Deren Džouns, objasnio je da bezbednosne provere pokrivaju lične, religijske i podatke o seksualnosti, koje su krajnje poverljive i dostupne samo malom broju ljudi. Opozicija, međutim, odbija da prihvati ovu priču, postavljajući pitanja o tome kako je takva propust mogao da se desi i da li je premijer bio dovoljno involved u odluke koje utiču na međunarodni ugled zemlje.
Mandelson je bio predmet pretraga i privremeno uhapšen 23. februara na teret zloupotrebe službenog položaja, ali pušten bez kaucije dok traje istraga. Ranije je negirao da je počinio bilo kakvo krivično delo. Ovaj slučaj ostavlja deep impact na poverenje u vladine postupke i podseća na to koliko je važno da transparency i odgovornost budu na vrhu dnevnog reda.
Ako premijer nije znao, to je failure neuspeh sistema. Ako je znao, to je pokrivanje. U oba slučaja, nema poverenja.
Imenovanje osobe sa takvom prošlošću je bio očigledan risk rizik. Ko je imao korist od toga?
Šta više treba da se desi pre nego što shvate da public trust javno poverenje ne može da se vraća jednom izjavom?
Ostavka jednog zvaničnika ne menja činjenicu da je sistem propustio. Gde je oversight nadzor bio?
Sve dok su prijatelji na visokim položajima, bezbednost i etika su samo formality formalnost.
Šokantno je da je ambasador imenovan uprkos upozorenjima. Kako je to prošlo kroz approval process proces odobravanja?