Kako je raspada jedne zajednice šimpanzi doveo do smrtonosnog nasilja – i zašto je to važno za ljude
Kako se stable community šimpanzi raspala i pretočila u smrtonosno nasilje – i zašto to može reći nešto važno o nama? Naučnici su prvi put uspeli da closely document proces trajnog raskala divljih šimpanzi u Nacionalnom parku Kibale u Ugandi. Posle gotovo trideset godina continuous research , zabeležen je izuzetno redak slučaj: podela grupe koja je nekada imala preko 200 jedinki. Genetske analize pokazuju da takav raspad kod šimpanzi se dešava tek jednom u nekoliko stotina godina.
Studija objavljena u časopisu Science baca svetlost na pitanja koja dugo muče antropologe: kako social groups postaju neprijateljske, i zašto kolektivno nasilje izbija čak i među nekada bliskim članovima zajednice. Šimpanze su naši najbliži živi rođaci – delimo s njima 98–99% DNK. Njihovo ponašanje može pomoći da razumemo evoluciju conflict i cooperation u ranoj ljudskoj istoriji.
Prvi jasni znaci krize pojavili su se 2015. godine, kada su zapadna i centralna podgrupa, umesto da se ponovo ujedine, stupile u agresivnu konfrontaciju. „Zapadne šimpanze su pobegle, a centralne ih nisu pustile da se vrate“, objašnjava Aron Sandel sa Univerziteta Teksas u Ostinu. Tokom naredne tri godine, communication je slabašna, teritorije su podeljene, a seksualni kontakti – koji su ranije bili česti – potpuno prekinuti. Do 2018, podela je postala trajna: manja zapadna grupa imala je 32 člana, veća centralna 69.
Od tada, nasilje se eskaliralo. Istraživači su zabeležili 24 napada u kojima su mužjaci zapadne grupe killed članove centralne. Dokumentovano je najmanje sedam ubistava odraslih mužjaka i redovno ubijanje mladunaca – u proseku dva po godini. Zapanjujuće je što je agresor bila manja grupa, što baca sumnju na pretpostavku da nasilje uvek vode brojniji timovi.
Ključni razlog podeli mogao je biti gubitak pojedinaca koji su služili kao „mostovi“ između podgrupa. Pre raskala, pet odraslih mužjaka je uginulo, a kasnije je epidemija respiratory disease odnela još 25 šimpanzi, uključujući poslednje veze između grupa. Ovi gubici su oslabili social network do tačke preloma.
Ova prica nas navodi da razmislimo o ljudskim društvima. Ako i kod šimpanzi mir zavisi od nekolicine pojedinaca koji održavaju veze, onda je i naš mir verovatno ranjiviji nego što mislimo. Aron Sandel ističe da su odnosi među pojedincima ključni – ne samo velike ideje poput nacije ili religije. „Ako veliki sukobi mogu nastati samo zbog promena u odnosima, onda upravo u tim odnosima leži i mogućnost da im se suprotstavimo.“
Znači, čak i kod životinja, peace mir nije automatski – zavisi od aktivnog održavanja veza. To je tužno, ali i nadahnujuće: ako možemo razbiti veze, možemo ih i graditi.
A šta ako je epidemija bila tek poslednji udarac, a pravi razlog bio competition konkurencija za hranu ili teritoriju? Velika grupa znači više usta, manje resursa.
Nije mi jasno kako manja grupa može da vodi napade i da ih i dalje vodi. Da li su centralni bili slabiši, ili je reč o taktici?
Nasilje nad mladuncima je najteže za gledati. To nije samo borba za teritoriju – to je sistematsko iskorenjivanje druge grupe.
Zanimljivo koliko jedan istraživački tim može da utvrdi posle trideset godina posmatranja. Ovo je pravi scientific value naučni doprinos, ne neka hipoteza iz vazduha.
Ako su šimpanze naši rođaci, onda i naša sklonost ka ratu možda nije nasleđe kulture, već biologije. Stravična, ali i logična misao.